''I know what you're thinking — "Did he fire six shots or only five?" Well, to tell you the truth, in all this excitement, I've kinda lost track myself. But, being as this is a 44 Magnum, the most powerful handgun in the world and would blow your head clean off, you've got to ask yourself one question: "Do I feel lucky?" WELL, DO YA, PUNK?''



pa ako ga amerika obožava (a šoubiz portali kažu tako), hrvatskoj bi se, na sami spomen prljavog herija trebale tresti (prljave)gaće od straha. jer potencijalni magnumaši u lijepoj našoj peteespeovskoj, kriju se iza svakog ugla. ili se uopće ne kriju. hodaju ulicom, neprimjetno prolaze kraj vas i ni po čemu se od vas ne razlikuju. oni su vi. ili ako oćete, vi ste oni sa tek nešto više sreće (illi manje nesreće) u životu.

prije kojih mjesec dana ispričala sam priču o jednom takvom potencijalnom heriju. link. ponukana tekstom broda u boci. link. odlučila sam natipkati njen nastavak.

za početak, odlična definicija by wikipedia:
''harry = someone who does not hesitate to cross professional and ethical boundaries in pursuit of his own vision of justice, especially when the law is poorly served by inept bureaucracy.''

za nastavak, o mom heriju:
moj heri je (fala bogu) još uvijek samo heri. bez prljavog prefiksa. baba roga od šefice vratila je radnu knjižicu, teška srca doduše i iz drugog pokušaja tek. prvi put ju je dobio bez žigova, datuma i potpisa pa ga je teta na šalteru sa podsmjehom priupitala: ''gospon, a kaj bum ja s ovim? di je datum prestanka radnog odnosa? di je potpis? odite vi lepo natrag svojoj šefici.. sljeeedeeećiii..'' jer šefica je zaboravila. pa zaista, kolko bedast moraš bit da to slučajno zaboraviš a kolko pokvaren da namjerno?! ona je valjda i jedno i drugo. i bedasta i pokvarena. da, idealna šefica. nakon što je konačno dobio ispravnu knjižicu, prijavljen je u drugoj firmi, onoj od kćeri i zeta (u prijevodu: od bivšeg šefa). ipak su ga eto zaposlili. isplati im se valjda - iznad 50e plaća se duplo manje doprinosa (ili tako nešto). ispade dakle hepi end. ali sranje i dalje miriši u zraku. teške muljaže se nastavljaju, dala bi ruku u vatru za to. dobro ne bi. hoću samo reć da to njihovo poslovanje nikad ne bu čisto i pošteno. nou vej houzej. nema šanse.

no ono što je bitno, moj heri opet radi. sretni smo ali zadovoljni nismo - jedna herijevska fiksacija ipak je ostala. povrat poreza. 12000 kuna koje je trebao dobiti prije 2 godine a nikad ih nije dobio. dođosmo tako i do nesposobne (a u ovom slučaju i prljave) birokracije. pa jel mi može netko objasnit, i meni i heriju, kako je moguće da od 5 osoba zaposlenih u istoj firmi, 4 osobe dobe povrat poreza a 1 ne?! sitacija je ovakva: firma više ne postoji, za tu godinu plaćeni su doprinosi do 11.mjeseca, dakle za dva mjeseca nisu. po tome, nitko ne bi trebao dobiti nofce dok se to ne plati (što će naravno biti nikada) ali 4 osobe su te nofce dobile a moj tata nije. oni su dobili od jednog grada, a tata bi trebao od drugog (jer u drugom živi). međutim, taj drugi grad mu kaže da nemre dobit niš jer nije plaćeno sve kaj je trebalo bit plaćeno a na upit: ''a zašto su onda ovi dobili?'' odgovara: ''nisu trebali dobiti..'' uf, kaj je to odgovor?! ma di je onaj magnum 44 sad?! i ima tu još hrpa stvari.. tipa pošalje dopis poreznoj pa ih zove da pita kad će dobit odgovor, ovi ga prebacuju sa jednog broja na drugi da bi mu žena na zadnjem broju rekla da nemaju pojma di je taj dopis, da su ga valjda izgubili.. baš pravi mali cirkus. koji se nastavlja i nastavlja.. i nastavlja. a pala je i interna oklada. mama veli da će dobit nofce (prije zastare..mmm to nisam spomenula. o da, nakon 6 godina nastupa zastara.) a tata veli da neće. nažalost, na njegovoj sam strani. živi bili pa vidili.

za kraj, konstatacija:
da sam prljavi poslodavac (ili korumpirani djelatnik državne uprave) u lijepoj našoj peteespeovskoj, bome bi mi se tresle gaće od straha. ipak je ovo (još uvijek) zemlja u post post-ratnom sranju u kojoj svaki drugi bedak (još uvijek) u nekom tamo skrivenom ormariću ili lokotom zaključanom podrumu čuva svakojake mitraljeze i bombice.. mogu to biti i ostati samo (bolesni) suveniri a i ne moraju. da sam prljavi poslodavac ili korumpirani djelatnik državne uprave, ne samo da bi mi se tresle gaće od straha, imala bi i noćne more u kojima bi me proganjali prljavi heriji sa magnumima 44, samo oni ne bi bili clintovi eastwoodi već bi imali lica svih onih ljudi kojima sam jednom ''uljepšala dan''. budila bi se upišana, znojna, i umorna od bježanja. da sam prljavi poslodavac.

i post scriptum, svima kojima je zasmetala radikalna nota prethodnog čeptr-a:
pripišite to dirty amerikanizaciji. who wouldn't like dirty harry, when he's sooo dirty?!
ma ja zapravo samo previše gledam američke filmove. namig. bit će da je to.